Nastavnik Frano i njegovi osmaši – priča koju treba ispričati

Kada na našim stranicama pišemo o događajima nabijenim emocijama, uvijek nam je žao jer ne postoji slovo, riječ, rečenica i tekst, koji mogu u potpunosti vjerodostojno opisatio ljepotu zgode koje se spominjemo.

Križevi su sastavni dio života i zbog njih ne kukamo, niti im se čudimo, dok su na tuđim leđima. No, kada nas same pritisnu, onda osjetimo svu izazovnost Božjeg dara koji se životom zove. Izuzetne su situacije kada poteškoće padnu na leđa onih koji su nam dragi, simpatični, na pleća onih osoba koje volimo. Tada tuđe breme postaje dijelom i naše.

Upravo zato smo se svi u našoj školi iznimno zabrinuli, rastužili i šokirali, kada je naš nastavnik Frano iznenada završio u bolnici. Frano je osoba itekako dobro prihvaćena u zbornici, a još više dobrodošla u učionici. Zašto je to tako, nije lako odgovoriti s malo riječi, a ako bismo pokušali, najjednostavnije bi bilo napisati kako je razlog u tome što je naš Frano jednostavno dobar čovjek i točka. Ne trebaju nikakve druge mudrolije i filozofije. Za Franu učiteljevanje nije prvenstveno redovita plaća, uredno radno vrijeme, osiguranje i drugi benefiti posla na državnim jaslama, nego je to poziv. Stotinu puta smo kazali kako djecu ne možeš prevariti. Nikakvo fejkanje jednostavno ne prolazi. Oni će bez pogriješke prepoznati jesi li za katedrom iz ljubavi ili zbog nužde i moranja. Ako si tu iz plemenitih i ispravnih razloga, djeca će ti pružiti ruku i imat će učitelj u njima prave suradnike i čak prijatelje. Zato Frano sada toliko nedostaje našoj školskoj zajednici, svoj djeci, a pogotovo ekipi iz svoga 8.a, koja se brine za razrednika i iščekuje njegov povratak.

Tu počinje jedna lijepa priča, koju valja ispričati jer je poticaj i inspiracija svima nama koji smo se suočili, upravo se nosimo ili tek trebamo ući u ring s nevoljama. Bog dopušta ružne stvari vjerojatno zato kako bi na zgarištu ljudske patnje, iz pepela ponikli lijepi i nezaboravni događaji, fine geste koje može kreirati samo ljudska slobodna volja i koje drugima mogu biti ohrabrenje, motiv, dodatna snaga.

Naša školska epizoda nije filmski spektakl pun realno nemogućih raspleta i preokreta, nego je stvarno događanje ispunjeno iskrenom ljubavlju i brigom, borbom i oslanjanjem prvenstveno na Božju providnost, a onda tek na ljudsku snagu.

Ova se priča sastoji od iščekivanja, strepnje, molitava i straha zbog nenadane hospitalizacije, a onda od radosti zbog oporavka, napretka, prvih javljanja i poruka u kojima naš Frano odmah pita za svoju djecu, njegove  osmaše. Samo veliki i dobri ljudi u vlastitoj muci misle o drugima – zapamtimo to! I koji vi tu sada još začin možete dodati, kako bi dobili dirljivije događanje od ovoga kojemu svjedočimo i koje život priča!? Hoćemo li vam napisati kako je Franina sestra danas u školu donijela vreću slatkiša za 8.a, koju im je poslao njihov razrednik? Hoćemo, jer svi trebamo znati što u životu vrijedi i kako nam je vrijeme darovano da bismo bili dobri, odlični, plemeniti. Gaziti životom treba jako, junački, ostavljajući neizbrisive tragove u srcima djece i ljudi. Sebičnjaci ne mogu ostaviti otisak stopala niti na Bačvicama, a nesretni su je ništa ne veseli kao radost darivanja.

Nije ovo nesretna storija, jer škola mora biti tvornica radosti. Djeca, a i roditelji znaju kvalitetno reternirati na učiteljsku iskrenu brigu, darovano vrijeme i ljubav. Zato su najvećemu čitaču među svekolikim učiteljskim pukom, knjiškom moljcu bez presedana, darovali knjigu sa sljedećom posvetom: Poštovani razredniče, neka Vas ova knjiga podsjeti kako u teškim trenutcima niste bili sami. S Vama smo u mislima i molitvama do skoroga oporavka i povratka u učionicu. Vaši osmaši s roditeljima! Uz to je razrednik dobio i kratki pozdravni video-uradak od svojih učenika.

Kakvi lijekovi, vitamini, naranče, banane, kivi, sokovi, suplementi… Nema učitelju veće radosti, lijeka i poticaja od pažnje onih na koje je usmjeren! Sigurno je tako! Zato će naš Frane brzo živnuti, ozdraviti, poskočiti i ubrzo se u školi pojaviti, kako bismo čuli ono što nikada nismo o Napoleonu, Tuđmanu, Karlu Velikom, Pipinu Malom i ostalim važnim povijesnim likovima.

Ovdje ćemo završiti, nikako ovu našu priču, nego samo jednu njenu epizodu, kako obujmom ne bi bila prezahtjevna i za one koji treniraju čitanje poput našega Frane. Štorija o nastavniku Frani i učenicima, ali i one druge o odnosu djece i učitelja, traje i trajat će jako dugo i bit će veseloga tonaliteta, kao ona poznata Štorija o Nadalini. Mi smo, s dopuštenjem skupine autora 😉 , izdvojili ovdje jedan njen dio, jer smatramo kako je dosta poučan za one koji su voljni čitati i iščitavati srcem.

Naravno, na kraju ćemo i mi našem nastavniku Frani poželjeti brz oporavak i povratak u učionicu! Frane požuri, čekamo te!