Mjesec heroja – ANDREJ i KRISTIJAN
Približava se dan kada se posebno sjećamo heroja Domovinskoga rata. To su oni kojima dugujemo slobodu.
No, danas ćemo napisati koju riječ o našim školskim herojima. Njihovo junaštvo očituje se na nešto drugačiji način od onoga vojničkoga, ali itekako je zahtjevno, traži žrtvu, odricanje i vrijedno je svakoga divljenja i poštivanja.
Večini vas i večini nas sasvim je uobičajena pojava tu i tamo nešto uzeti gricnuti, usputno ubaciti u usta bonbon ili kakav drugi slasan zalogaj. Kod naših junaka, Kristijana i Andreja, baš tako i ne ide. Sve što će pojesti treba dobro izmjeriti, odmjeriti, odvagati, pripaziti i provjeriti. Naučili su to od rođenja ovi disciplinirani dječaci. Nema plača, nema kuknjave, nema protivljenja. Tako to mora i gotovo.
Naravno, kada nešto što podrazumijeva iznimnu revnost dugo i predugo traje, mora se ponekada dogoditi i pokoja omaška, propust… Nije taj propust pogriješka naših junaka, nego plod ljubavi nekog ujke, sestre, brata, prijatelja, možda i susjeda, koji znaju ponuditi ili prokrijumčariti do naših dječaka kavu kocku čokolade, keks ili nešto drugo što u tom trenutku nije poželjno, a malom oku je lijepo i zamamno. Tko bi se mogao ljutiti i na jedne i na druge? Nije moguće izmjeriti svu ljubav, kušnju, ljudsku slabost i dobru nakanu koja iza svega stoji. Ali potom valja mjeriti razinu šećera u krvi, valja intervenirati, više ili manje žurno reagirati. Mislite kako se naši dječaci plaše? Zaboravili ste kako pišemo o junacima!
Andrej će već utabanim putem, u pratnji učiteljice Andrijane, koja naravno zna izmjeriti potrebnu dozu inzulina zatvorenih očiju (nemojte pomisliti da to tako radi, jer učiteljice su nadprirodno revne i sve stotinu puta provjere), doći do ravnateljevoga ureda, gdje ga čeka njegovo mjesto i ubrizgati sastojak koji neutralizira učinak komadića slatkiša, žlice kečapa ili tko zna čega. Za manje od jednog minuta dječak je ponovno u učionici, a više od jedne minute i sat vremena ravnatelj se divi hrabrosti ovoga dječaka i brižnosti jedne učiteljice.
Koliko bi tek redaka mogli posvetiti našem prvašiću Kristijanu!? Kristijan ima digitalni dojavljivač koji javlja, upozorava, dozira… Samo, uzaludna je sva digitalizacija i odraslima, a pogotovu malima, ako nema oslonca, topline, ljubavi, brižnosti… Uz revnu mamu, zato je tu pratiteljica Matea i učiteljica Ivana. Dječjoj spontanosti izdiviti se ne možeš! Tako Kristijan lako komunicira, trezveno o svemu razmišlja, pomoć traži, da te sve to oduševi, ali i donekle posrami.
Ma većina nas i treba biti posramljena, jer nam se toliko toga u svakodnevnici podrazumijeva i zbod toga smo sve manje sretni, oduševljeni i nasmijani. Samo tražimo više, a zaboravljamo kako je radost u malim stvarima…
Danas je Svjetski dan borbe protiv dijabetesa, pa smo posebno istakli naša dva heroja, a imamo ih još i sigurno ćemo ih spomenuti kada bude prigoda. Svima nama neka danas bude i dan od kada ćemo početi, ne samo gledati kako zaraditi što više za život, nego kako početi istinski živjeti.