Najbolji do sada – rukometaši 2. mjesto u Gradu Mostaru!
Nije moguće izmjeriti, izvagati i ispravno kazati koliko toga stane u jednu suzu. Suza sa sobom može nositi neizmjernu radost, ali i ogromnu tugu, nepregledno razočarenje.
Nismo mi od jučer. Dosta je prijeđenih kilometara u nogama. Toliko smo toga vidjeli, toliko toga doživjeli… Uprkos tome, svlačionica puna rukometaša, muškaraca, heroja koji razočarani plaču zbog izgubljene finalne utakmice, ostavila nas je bez teksta, bez riječi, bez slova… Teške su to suze, koje doduše ne sapiru bol, jer za svaku bol liječnik je samo vrijeme, ali te suze natapaju srce i čine da u njemu nevjerojatno brzo raste neprolazni ponos, koji puni i lijevu i desnu klijetku, pušta korijen i živi zauvijek.
Pisali nismo o rukometnom natjecanju za muškarce do sada, jer smo čekali da završi finalna utakmica, do koje smo znali da će naši momci doći, jer im je tu mjesto danas, sutra i u budućnosti. Finale je izgubljeno, ali sa stavom kojim se neopisivo ponosimo, s borbenošću bez presedana. Ove godine dokazali su hrvatski rukometaši, a sada i naši heroji, kako srebro stvarno može biti zlatnoga sjaja. U tome je ljepota školskoga športa, kroz koji se djeca pripremaju za sve nadolazeće životne pobjede i poraze. Zato i kažemo kako će ovi momci odigrati još bezbroj finala. Neke utakmice možda ne će biti na parketu, ali to ne znači kako će biti manje važne. Štoviše…
Znamo i bez ustezanja tvrdimo kako smo MALA ŠKOLA ZA VELIKE LJUDE, ali se i sami ponekada iznenadimo činjenicom koliko tih velikih ljudi imamo. Jedna puna svlačionica ljudskih veličina, koje se prije utakmice zajednički mole, a poslije skupa plaču. Koliko toga stane u jednu suzu… Previše… Za danas stvarno previše.
Proći će ovaj dan i ponovno ćemo se smijati. Nakon izgubljenoga finala pravi borci moraju odtugovati. Tako je to prirodno i normalno. Već sutra postat će svjesni kako su se upisali u školsku povijest i Osnovnoj školi Cim Mostar donijeli najveće rukometno postignuće do sada. Nešto neizbrisivo, trajno, vječno zapisano.
Ovo je ekipa pobjednika i to ne samo zbog svih utakmica koje su dobivene tijekom natjecanja. Pobjeda se sastoji u tome što Marin nije više fasciniran športskom pozornicom, nego skače do neba i topom koji ima u rukama buši suparničke obrane. Ante je naučio kako nema opuštanja nikada i kako svakoj zadaći valja pristupati ozbiljno. Tako je postao lider ove predivne ekipe. Krešić je naša hobotnica koja je ispričala predivnu priču. Čuljak je pokazao veliku snagu i iznimnu predanost. Milinković – neprelazni zid od kojeg se razbija svaki protivnik. Vlado – infuzija ove ekipe. Čista energija i zarazan polet. Ivano je pivot s najboljim smislom za humor na cijelome svijetu. Filip je čovjek od zadatka. Krešić i Bošnjak letjet će kao ose do iznemoglosti. Fića će ponizno sačekati svoju prigodu i majstorski će je iskoristiti. Domagoj je naš ponos i ponos svoje obitelji – potpuno opravdano, jer nikada ne će razočarati. Knezović je naš rukometni filozof, kakvog svaka ekipa mora imati. Beljo – stasom najmanji, a srcem i neustrašivošću uz bok najboljima. Nastavnica Ivana je do polufinala dovela našu i rukometnu ekipu iz Kruševa. Tu su igrali jedni protiv drugih, a ona nije sjedila na klupi niti jedne ekipe, mada joj u ovome našemu timu igra njen sin Ante. Mama ima jednoga najstarijega sina, a nastavnici su svi učenici njena djeca. Točka iza koje nema dalje. Zato smo, zbog svega navedenoga i još niza bisernih osobina, najbolji i zato smo pobjednici.
Mi smo športaši i ne komentiramo suđenje, ali moramo citirati doskočicu jednoga našega igrača, koja se odnosi baš na momka koji je danas bio zadužen za dijeljenje pravde: “Ovaj sudac je s Temua.” Ne treba više, ne treba dalje… Uz radost i tugu i smijeh u suzu stane, kada osluškujete mladenačke impresije.
Na kraju, ostaje nam čestitati ovoj junačkoj ekipi, koja je ispisala povijesnu uspješnicu školskoga športa o kojoj će se još dugo govoriti i koja se ne će nikada zaboraviti.
Bravo!!!