Put do četvrtfinala vodi preko Rodoča
Došli smo do četvrtfinala preko Rodoča i nije nam bilo lako. Niti sami ne znamo jesmo li sišli preko Varde ili smo išli putem Mahale, ali do cilja doći bilo je iznimno teško. Rodočani su jaka nogometna ekipa. Poznajemo ih i sa sigurnošću to možemo konstatirati. Ovo mostarsko naselje iznimno dugo gaji tradiciju igranja maloga nogometa. Brzi, tehnički jaki, okretni…
Međutim, nogomet je šport u kome je sve moguće, a pogotovo je to tako kada na drugoj strani stoje naše junačine koje se ne boje nikoga i koje su spremne podrediti se momčadi, kako bi školska ekipa postigla zamjetan rezultat.
Milinković, Josip, Luka, Glibić, Vukoja… Momci su to koje treba prve spomenuti, jer poniznost s kojom čekaju svoju prigodu s klupe, nužna je za svako postignuće. Onda ide naš pozitivno ludi Ante. Lik je ponajbolji rukometaš Zrinjskoga u svojoj generaciji, a preko noći se preobrazi u najboljega vratara na svijetu. Fića… Filip Drežnjak… Suparnički igrači danima će vaditi gumene loptice iz gaća, koje frcaju na umjetnoj travnatoj podlozi nakon njegovih uklizavanja. Onda naprijed dvojac sastavljen od dva Davida… Desno Bošnjak, lijevo Džidić. Desni David nakon utakmice mokar kao da je igrao vaterpolo i crna lica, jer se bacao na glavu – drugačije ne ide! Onaj lijevi David… Vjerojatno će ubrzo o njemu pisati i čitanije internetske stranice od ove školske, ali to je priča koja tek treba biti ispričana. U ovom narativu je on naš Mali koji pravi razliku. I na kraju Ivo. Na Kupresu se jedne godine okupilo najviše ljudi s tim imenom ikada – svjetski rekord. No, između svih tih Ivica, Ivana i Iva, nema čovjeka kao što je naš Ivo. Svi na jednu, naš Ivo na drugu stranu. Hrabar, nenametljiv, nogometni virtuoz, radilica – kapetan od formata!
Zato smo pobijedili! Zbog ovakvih momaka. Najdraže su nam pobjede u kojima prevagu odnese srce, motiv i želja. Radujemo se jer smo grupno natjecanje okončali kao prvoplasirani, a sretni smo jer su i momci iz Rodoča uspjeli proći dalje – već smo kazali kako su izvrsna ekipa.