Uspon kojem se nebo raduje
I ove godine završili smo naš pothvat za najjače, najupornije i najizdržljivije – obavili smo pobožnost križnoga puta penjući se na Planinicu.
Naše nakane bile su jasne i logične. Ovu nemalu penjačku i molitvenu žrtvu prikazali smo na čast Kristove muke, za našu Školu, sve naše učenike i njihove obitelji, naše učitelje, nastavnike, školske uposlenike i sumještane.
Nije tu bilo nikakvoga skrivenoga motiva, nakane da se ne bude u školi na nastavi, kako bi možda netko površno pomislio, jer oni koji su htjeli ili morali ostati, u učionici su bili dobrano kraće negoli je trajao uspon.
Planinica je svojom konfiguracijom terena poprilično vjerna kopija Kalvarije, a tvrdi hercegovački kamen ne mazi stopala. Uz sve to, sunce već u travnju poprilično snažno peče kožu i otežava napredak kolone koja svake godine ima isti cilj – postaviti križ na određeno mjesto u znak zahvalnosti, prošnje i divljenja naspram Onoga koji toliko voli čovjeka, da je za njega bio spreman podnijeti najveću moguću bol i sramotu.
Možda nikada nisu voditelji uspona bili s ovakvom skupinom djece, koja su ispoštovala sve prije im dane upute i zato nisu imali problema organizacijskoga karaktera. Ne samo to! U ovoj molitvenoj povorci bila je i Veronika. Naravno, ne ona jeruzalemska, nego naša, cimska – Veronika Dujmović. Zato je i scenariji našega križnoga puta bio u nekim dijelovima drugačiji od originala, mada je smisao pobožnosti nepromijenjen. Naša Veronika danas nije pružila pomoć, nego je pomoć pružena njoj. Kada je osjetila glavobolju, Matej Brekalo nesebično joj je dao svoj kačket i bol je nestala kao rukom odnesena. Još jedan divan primjer dječje solidarnosti, kakav na svu sreću, još često viđamo na našim izletničkim akcijama.
Križ je metalni i nije toliko težak u radionici domara Andrije, koji ga je i ove godine napravio, ali kako rastu metri nadmorske visine na kojoj se nalazimo, raste napor s kojim se uspinjemo, pa onda i težina križa. Ali imamo mi svoje snage, koje nisu iz Cirene, no jesu iz Cima. Mada su neki od njih još umorni od rukometa, ustrajno nose, bez kuknjave i otpora. Dok ima još ovakvih muškaraca, ima i nade za ovaj svijet.
Zahvaljujući nastavniku Mariju, koji nas je svo vrijeme nadlijetao dronom, imat ćemo predivne snimke i fotografije, kao trajnu uspomenu na ovu pobožnost. Zahvaljujući nastavnicama Marici i Ivani, te nastavniku Pavlu i svim polaznicima uspjeli smo još jednom. Pokazali smo na koga se u svome životu i radu najviše oslanjamo. Dok je tako ne trebamo se ničega bojati.
Neka se i po ovoj našoj školskoj pobožnosti, na sve nas i cijeli Cim, izlije obilje blagoslova. Svima vam želimo lak uspon preko vaših životnih prepreka i još jednom šaljemo poruke zahvale jer nam uvijek iznova ukazujete povjerenje.
Sretni dočekajte Uskrs!