Sekcija s okusom
“Kuc! Kuc! Kuc!” – lupa netko dobro jako na vrata ravnateljevoga ureda. Ravnatelj se vraća u školski položaj na svojoj stolici – leđa ispravi, ozbiljan izraz lica namjesti, neka sve bude kako treba biti.
“Naprijed!” – zbori ravnateljstvo.
“Lovre je!” – odgovara kucateljstvo.
“Koji Lovre, živ bio?”
“Ma Lukin brat!”
Eto ti bruke i sramote! Svaki dan čovjeka vidi, brata mu poznaje. Sretnu se u školi, u Cimu, na gradskim ulicama, u Jasenici, tko zna gdje i kada i opet ga ne pozna u hipu, na prvu, onako… Vrijeme ide, stare svi, pa i ravnatelj, bez povlastice i izuzetka – pošteno.
Ulazi Lovre učiteljice Kristine, koji je čitao već u rodilištu, a svoje krštenje vlastitim je potpisom ovjerio. Lovre priča glasno i jasno. Opipaš svaki zarez, stati možeš na svaku točku kao na pikulu ili kliker… Cimski Ciceron.
Pruža ruku, a u ruci čaša, a u čaši žlica i veli: “Usitnjeni keks, pekmez i šlag. Probajte. Izvolite ravnatelju!”
“Hvala prijatelju! Jesi li ti probao?”
“Dašta sam!”
“Valja li?”
“Odlično!”
Reče Lovre i bi tako. Lijepo, ukusno, slasno, perfektno, nepcu rapsodično. Porcija ravnatelju, porcija spremačicama, pedagoginji također… Ne možeš više vidjeti i uhvatiti koga časte, kome nose… Tako to rade naši domaćini na sekciji s okusom i mirisom.
Bravo!