Radionica s ukusom i okusom
Učiteljica Marina Grbešić pita djecu u svome 4.a znaju li što je kumkvat.
“Kinez!” – uvjeren je Sergej.
“Borilačka vještina!” – glasno razmišlja Ružica.
Branimir zamišljeno gleda, pa ispali: “Japansko jelo!”
Niti jedan odgovor nije u potpunosti točan, a ako malo bolje razmislimo nije niti potpuno pogriješan. Kumkvat potječe iz Kine, doista je za jelo i toliko zdrav da se tim svojim nutricionističkim svojstvima bori protiv moždanoga i srčanoga udara, protiv upala, depresije i još niza neprijatelja ljudskoga zdravlja.
Kako bi djeca bolje upoznala ovoga Kineza, koji je u međuvremenu postao i Hercegovac, jer je ukras mnogih ovdašnjih vrtova, učiteljica Marina pozvala je goste i to ne bilo kakve. Došli su nam majstori od žlice i vilice, meštri za mirodije, začine, kraljevi kuhače i pregače – učenici Srednje turističko – ugostiteljske škole Mostar s dvije Antonije, profesoricama Miljko i Bogut.
Kumkvat kao piće, kumkvat kao desert, kumkvat sa šlagom, kumkvat kao džem, kumkvat kao sok, kumkvat kao sirup… Sve su to vidjela naša djeca, pripravila i kušala. Nema boljega načina da upoznaš toga maloga Kineza i da ga zavoliš. Jednom kušaš i zauvijek pamtiš. Stvarno ljubav ide kroz želudac – u ovome slučaju doslovce. Vidite li vi što sve može biti taj kumkvat!? Što god da su odgovorili oni odgovarači s početka teksta, izgleda nisu mogli faliti, jer kumkvat toliko toga može biti.
Kada su u pitanju naše školske priče u kojima ulogu igra učiteljica Marina, to nikada nisu monodrame i solističke predstave. Gdje je Marina, tu su i učiteljice Željka i Kristina. Ili barem jedna od njih dvije. I neka je tako. Složni kuću grade, a nesloga je ruši kao cunami, opasni lik, također s Istoka kao kumkvat, samo nezgodne naravi, daleko mu kuća bila… Nego, vratimo se našemu triju učiteljica… Namirisali, osjetili, naslutili, pa se također sa svojom djecom pridružili. Domaćinstvo je njihova sekcija i nije slučajno!
Gdje ima za jednoga, ima i za dvoje, a gdje jede dvoje i trećega nešto može zapasti… Možda Isus s onim kruhom i ribama nije morao ni činiti čudo umnažanja. Možda su samo, u Njegovoj blizini, ljudima omekšala srca, pa su postali spremni podijeliti s drugima i zato su se svi najeli. Čovjek čini čudo kada s Bogom surađuje. Tko dijeli, Bog učini da mu manje treba.
Tako je i ova suradnja čudo, kako u gastronomskome, tako i u edukativnome smislu, a ne bi bila ostvarena bez naših prijatelja iz Srednje turističko – ugostiteljske škole Mostar, kojima se od srca zahvaljujemo jer su s nama podijelili vlastita znanja i vještine.