Veliko djelo malih ruku
Kako je samo teško davati u tajnosti. Zna to svatko tko je ikada nekome nešto darovao. Darovao, a ne poklonio… Jezikoslovci kažu kako se na poklonjeno uzvraća, a za darovano uzvrata nema. Zato je darivanje veće i Bogu milije. Bog nas uvijek dariva. Prvo nas dariva darom života, pa darom obitelji, darom sakramenata, darovima Duha Svetoga i tako bi mogli nabrajati u nedogled dare Božje… Pošto nas On stvara Njemu sličnima, s pravom želi da se tako i ponašamo, pa između ostaloga učinjenoga dobra i da druge darivamo, a ne samo da poklanjamo ili gluho bilo – škrtarimo, skladištimo, navlačimo, nepotrebnim obilujemo.
Darovati u tajnosti je teško od onoga trenutka u kojem je zmijetina Majci svih živih darovala jabuku, a onda je ova zalogaj proslijedila mužu Adamu, te mu on u grlu zastao i još muškarac naivni štuca od toga zalogaja, spominje se Eve i trenutka kada se sve okrenulo naglavačke i za ljude i za pse i za mačke. I nije zmija ništa nikome darovala, jer ona to niti može, niti zna. Nego je ljigavica samo Boga oponašala. Zmija ne dariva, nego lopatom jamlja, bezobrazno uzima. Uzela je prvim ljudima slobodu, a uzdigla taštinu. Upravo zbog te taštine teško je darivati u tajnosti. Svak želi biti viđen, hvaljen, uočen, uzdignut, pogledima izložen, pljeskom nagrađen.
Onda je pohvalno, Bogu iznimno drago i milo, kada vjeroučiteljice Dražena Čuljak, s. Zdenka Kozina i Ivana Vukoja organiziraju prikupljanje misijskih priloga u male kartonske kasice. Kud ćeš boljega treninga darivanja u skrovitosti srca, gdje ljevica o desnici ništa ne zna. Samo čuješ zveket. Je li se ubacivač priloga odrekao žvake, smokija, bananice ili čitave čokolade – pojma nemaš!
Ne mogu u te kasice stati milijunski iznosi novca, ali može stati neizbrojivo puno dobrih nakana i pohvalnih želja da se pomoć pruži. Nebeski poreznici upravo to i gledaju. Žute zveke cimskih učenika u knjizi života vrijednije su od šuškavih iznosa močnika, koji svoju dobrotvornost, prije nego li se dogodi i ako se uopće dogodi, pompozno objavljuju, najavljuju i prijavljuju – zbog one jabuke to rade. Tako dobivaju porezne olakšice, a gube istinsku radost koju rađa darivanje, a kakve je puno srce malih cimskih dobročinitelja.
Jedan nam je misionar govorio kako u Africi postoje regije veće od Bosne i Hercegovine, a u kojima žive mali Afrikanci koji, ne da nisu nikada čokoladu jeli, nego za nju nisu nikada niti čuli. Otac Ante Gabrić, poznati, već preminuli hrvatski misionar u Indiji, pričao kako je jedna djevojčica nasmrt bolesna, prije posljednjega ovozemnoga trenutka, poželjela naranču. Nije Lays, nije Bueno, nije 7 days, Orbit… Nije mogla tako nešto poželjeti mala Indijka, jer za te izmišljotine razuzdane, pretile, samouništavajuće civilizacije, nije nikada čula. Vidite li sada koliko vrijede feninzi cimskih učenika? Nije stvar u tome koliko se njima može materijalnoga kupiti, nego koliko sreće mogu donijeti i darovatelju i darovanome. Ako su sakupili samo za jednu naranču ili samo za jednu čokoladu, to može biti vrijednije od svih voćnih nasada u dolini Neretve, od stotina kvadrata i duluma Lindt čokolada. Još kada se sve prikupljeno ispred oltara stavi, uz materijalno, molitvom se i Božja milost, koja cijenu nema, za potrebite zatraži, nema šanse da se nebo ne otvori i dosta dobra, barem malo, breme olakša onima koji su svojim stvarnim siromaštvom maskirani u Krista i nude nam prigodu da ih prepoznamo, da im pomognemo, da se spasimo.
Ekipa, hvala na vam svima na hvale vrijednom primjeru koji ste nam darovali! Valjda će se i neki od nas, ponukani vašom dobrotom, usuditi odreći, dati, od sebe otkinuti, darovati i unikatnom medaljom radosti, kakvu samo dobrota iskovati može, srce okititi.