Šporska sekcija – per aspera ad astra
Na sve moguće načine, u sinergiji s roditeljima, nastojimo djecu osloboditi okova kojima ih okiva digitalno doba. Zato gledamo da svatko jedanput, za vrijeme školovanja u OŠ Cim Mostar, prošeta prirodom, a onda u prirodi i prenoći, te barem na malo vremena odmakne glavu od svijetloga i šarenoga zaslona mobitela i divi se sjaju zvijezda, pastelnom šarenilu jesenje šume, odnosno svemu onome stvorenomne što tako glasno urliče i svjedoči o tome kako postoji Stvoritelj i apsolutna ljepota, koja nadilazi blještavilo svega stvorenoga.
Kreševo, koje je bilo polazna točka našega hodanja, nije baš tako blizu. No, kada vas vozi vozač kao što je naš Zoran, onda put brzo prođe, jer Glibić iz mostarskoga žuće izvuče maksimum. Eto nas u Bradini, a djeca nisu pojela niti prvi čips, od njih ukupno četiri, koliko su u prosijeku od kuće ponijela ili usput kupila.
Putovanje do Kreševa prošlo je monstruozno dobro, a to nije zato što su neka djeca pila energetski napitak Monster, nego zato što se radi o finoj skupini djece, kojoj prvo roditelji, a onda i učitelji trebaju pojasniti koliko su energetska pića štetna. To su pratitelji skupine i učinili, pa su razumni valjda i poslušali – ne samo za vrijeme izleta, nego za svagda.
Autobus se zaustavio na kreševskoj autobusnoj postaji, a na podu vozila niti papirića, niti salvetice, omotića, najlončića – svaka čast djeco! Bečka škola – područni odjel Cim. Ravnatelj se širi od ponosa, jedva takav ponosan prolazi kroz vrata autobusa…
Bosanski Hrvati dobri su domaćini, pa je Hrvate iz Hercegovine dočekao u Kreševu Hercegovac, i to ne bilo kakav, nego učen i poznat – fra Grgo Martić. Doduše željezni, usidren na središnjemu gradskome trgu, ali onaj čije je djelo i te kako životno, kao njegov metalni kip čvrsto, neprolazno.
Uz ovoga hercegovačkoga velikana, Kreševom je prolazila i u njemu bivstvovala i svima draga, a mnogima i najdraža Hercegovka – kraljica Katarina. Ovi sada biraju Hercegovke godine, a ne znaju kako je već davno izabrana Hercegovka i godine i desetljeća i stoljeća… Ali hajde… Kruha i igara… Neka se svjetina zabavlja, plješće, lajka i dislajka…
Svako putovanje ove vrste ima i svoju edukacijsku dimenziju. Tako treba i mora biti. Kako bismo tu zadaću ispunili, posjetili smo muzej, koji se nalazi u sklopu kreševskoga franjevačkoga samostana. Starine zlata vrijedne, pohranjene u moderno ruho nanovo izgrađenoga muzeja – predivno! Posjetite ovaj muzej, ako budete imali prigodu, jer se isplati vidjeti duboke stoljetne tragove, koji su ostali nakon borbe s turskom sabljom, a u želji da se sačuva identitet. Iz ovoga muzeja izlaziš svjesniji koliko znači tvoj jezik, tvoja povijest, tvoja djedovina… Čuvaj svoje i ne daji ga za blago propadljivo!
Možda bi s posjetom muzeju poduka i skončala, ali to nije moguće kada se u skupini pratitelja nalazi naš učitelj povijesti i zemljopisa Frano Ramljak. Koliko je Kreševčicom toga dana vode proteklo, toliko smo i od Vrane, kako ga od milja zovemo, korisnih informacija dobili. Najdraže nam je bilo kada smo saznali kako se na slici, koja se uvijek doživljava kao ona na kojoj je prikazana kraljica Katarina, u stvari ne nalazi njezin lik. Znali smo kako je naša kraljica bila još ljepša, jer ljepota žena iz Hercegovine, svijetu je znana.
Hodati šumom poprilično je jednostavno, jer planinari na drveću i kamenju iscrtavaju oznake crvene i bijele boje, koje te dovedu, prije ili poslije od očekivane vremenske granice, do cilja. Nas su dovele malo poslije, jer smo se popeli do bilborda na Inaču, kako su djeca u trenu nazvala stari poštanski odašiljač, sačinjen od željezne i hrđave, masivne konstrukcije. Uz to, uspon je bio poprilično težak, pa su neki pomislili i kako smo zalutali, a to nije bilo moguće kada naprijed ide nastavnik Pavle Jeličić. Svaku oznaku vidi, svaki crveno-bijeli kružok ugleda, koliko god ga priroda mahovinom i travom nastoji sakriti. Pavi ne mogu ništa skriti mangupi u cimskim školskim klupama, a da skrije jedna obična, pitoma bosanska priroda. Ramac je to, ponikao na sastavnici dviju regija. Zna kako s ovima na jugu i s ovima na sjeveru.
Naša planinarska kolona moćna je i jaka. Možda biste očekivali kako je glavni motor i pokretač naprijed, ali biste se prevarili. Mi idemo na zadnju vuču. Na kraju kolone je nastavnica Ivana Džidić. Nije na začelju zato što je nespremna – svi znaju kako može trčati do vrha svake planine. Ona je na kraju kolone jer brine o najumornijima. Bodri, hrabri, savjetuje… Bez njene ideje i njenoga entuzijazma, ne bi bilo ovoga i mnogih drugih lijepih i nezaboravnih izleta. Posljednja, a prva, najjača…
Dobra djeca privuku i dobre ljude, a upravo takve, dobre osobe, dočekale su nas u više nego uređenome planinarskome domu. Domaćin Mladen neopisivo je susretljiv čovjek, a njegova kćerka Lea priprema najbolje gljive na svijetu. Neki su pojeli toliko, da su se uprkos izazovnome usponu, vratili kući s kilogramskim rekordima.
Bilo je izazovno, lijepo, naporno, zabavno… Zahvalni smo svima koji nam ukazuju povjerenje, koji nas prate i podržavaju. Između velikoga broja školskih uposlenika, sumještana, podržavatelja, sponzora, djece i roditelja, izdvojit ćemo samo jednu mamu – Mariju, koja nas svojim zagovorom uvijek prati. Majko, hvala Ti!